PRIČA DEDE NIKOLE

U razmišljanju kako opisati simbol ETNO PARKA ZAGREB, a da bi barem malo približili svima što on za nas predstavlja, sjetih se riječi svoga dede Nikole. Kao da je bilo jučer, nije to bio prvi put da je krenuo pričati o povijesti. Nekako se uvijek volio vraćati u te stare dane, koji su mu ostavili puno boli, ali i ponosno srce. A nas troje uvijek bismo naćulili uši i bez treptanja upijali svaku njegovu riječ. No jedan razgovor posebno nas se dojmio.

Nekoliko dana ranije stigao je iz bolnice, i umjesto da odmara u miru i tišini, uvijek je govorio da je njemu najljepši odmor druženje s nama, svojom obitelji. Mene i moju braću posjeo je na drvenu klupu, a baka kao prava domaćica, pojurila je servirati nam sok i štrudlu od jabuke, sva sretna što smo ponovno svi na okupu.

Započeo je: „Draga djeco, vrijeme zaista leti, ni vi niste više toliko mali, pa vam želim ispričati kako je sve krenulo. Tko će ako ne ja, neće sigurno baka.“ Nije on mislio ništa loše, jednostavno je bio šaljivdžija kada se radilo o baki, koju je neizmjerno volio.

„Kada smo se baka i ja oženili, nismo imali mnogo. Nakon smrti vašeg pradjeda, meni i braći je pripalo zemljište za obrađivanje. Nas dvoje radili smo naporno

u polju da bi othranili djecu, no ponekad ni to nije bilo dovoljno. Onda sam nakon nekog vremena, budući da sam oduvijek to želio, odlučio vlastitim rukama sagraditi malu štalu. Nije bila posebno lijepa, ali bila je sagrađena sa srcem. Za početak sam štalu napunio teladima i malo pomalo posao je počeo rasti. Vaš tata je već porastao i moram priznati da je oduvijek bio izuzetno vrijedan mladić, no u tim godinama, kako to već biva, nije previše maštao o stočarstvu. Nedugo nakon toga, tijekom jednog vrućeg ljetnog dana, valjda i od stresa i od umora koji posao donosi, jednostavno sam pao. Doktori su rekli da malo moram usporiti, barem na nekoliko tjedana. Znao sam da posao ne smije stati bez obzira na sve, jer samo u nekoliko dana mogao sam izgubiti važne kupce. Jedan dan vaš tata je s bakom pod ruku došao u bolnicu, moleći me da konačno krenem misliti o sebi i svom zdravlju. Znao sam da ih moram poslušati. Kada sam se konačno vratio, prizor koji sam zatekao nikada neću zaboraviti. Tog dana štala je blistala kao nikad, a ja sam jedva sakrio suze. U tom trenutku, sav ponosan mi je rekao da misli kako je ovo i njegov put, te me

zamolio da idućeg tjedna odemo zajedno upisati ga u školu za mesara. Tada su obojici suze nekontrolirano krenule…a sve ostalo je povijest.

Godine i godine napornog rada, truda i odricanja vašeg oca i majke, za vas i vašu djecu stvorile su prekrasno imanje, na zemljištu koje je nekada bilo od vašeg pradjede. Nisu to samo prekrasne kuće, već je svaki detalj na ovome imanju biran s puno ljubavi.

Zapamtite, sve u životu izblijedi, osim divnih sjećanja koja nam zauvijek ostaju. Stoga čuvajte svoju djedovinu, svoju zemlju i pričajte svojoj djeci o povijesti, učite ih vrijednostima života da bi jednoga dana i sami znali cijeniti ono što su njihovi preci stvarali.“