ZBIRKA SJEĆANJA
ZBIRKA SJEĆANJA
Mama je uvijek znala pitati: „Pa gdje taj čovjek opet skita, zar nikad nema mira?“, a nas troje, već dobro znajući njegovo odredište nedjeljom ujutro, s veseljem smo čekali što će nam ovaj put donijeti. Kad god bi se u naselju, gradu pročulo da je sajam, i to ne bilo kakav, nego povezan sa starim namještajem, umjetninama, tata je bio tamo. Istina, mamu je to ponekad živciralo, osobito zimi kada bi bilo najpogodnije za auto da stane u garažu, to nije bilo moguće s obzirom na raznorazne stvari koje je tamo gomilao. Nekad bi znao donijeti samo malu ugraviranu drvenu kutijicu koja za druge oči možda nije imala nikakvu vrijednost, ali on je znao da će se svaka od tih stvarčica jednog dana savršeno uklopiti u Turopoljski čardak o kojem je maštao. Uvijek joj je znao reći, ne brini, još malo i sve ću ovo premjestiti na bolje mjesto, a ona bi pritom govorila „Hvala Bogu“, jer njoj to nabacano na sve strane, nije imalo nekog smisla. No ni sama nije znala što smjera.
U to vrijeme, načuo je priče da se prodaje jedna drvena kuća u obližnjem selu Mraclin, no nije bio siguran gdje se točno nalazi. Nešto mu nije dalo mira i jedno poslijepodne zamolio nas je da mu pravimo društvo. Vozili smo se i vozili, a onda je mama najednom viknula „Stani“. Na lijevoj strani, pomalo uvučena, nalazila se ogromna drvena kuća, savršeno skladna. Znate ono kad godinama tražite nešto na bezbroj strana, a onda vam se jednog dana pojavi točno pred nosom. Svaki detalj utkan u nju bio je čaroban. To je jednostavno bilo to. Raspitao se o kući i uspio dogovoriti da se preseli kod nas u Malu Mlaku.
Kada je kuća konačno bila na svom mjestu, zamolio je mamu, našeg vječnog perfekcionista, da ode s njim pogledati gdje bi što mogli smjestiti. Na prvu je mislila da tom poslu nikad neće biti kraja, no on je znao da će se zaljubiti na prvi pogled. Tata je imao viziju kako bi to trebalo izgledati i bio zadužen za organiziranje namještaja, a mama je glavni krivac za sve one detalje koji su upotpunili prostorije. Satima, danima nisu izlazili od tamo, no onda su nam konačno nakon par mjeseci dali zeleno svjetlo da smijemo ući. Taj osjećaj topline i ugode nikad neću zaboraviti. Jer to više nije bila samo drvena kućica, čardak ili štoveć, već nečija duša, nečiji snovi koji su ispričani kroz dugogodišnju potragu. Iako je sve iz različitih vremena, njih dvoje znali su kako to savšeno uklopiti.
Dugo, dugo vremena ljubomorno smo čuvali te prekrasne starine,no shvatili smo da bi bila prava šteta ako ih i drugi ne bi mogli vidjeti. Naš Turopoljski čardak nazvali smo Zbrikom sjećanja jer zaista svaki dio, komadić nečega podsjeća na jedno prošlo, ali uistinu sretno doba.
U razmišljanju kako opisati simbol ETNO PARKA ZAGREB, a da bi barem malo približili svima što on za nas predstavlja, sjetih se riječi svoga dede Nikole. Kao da je bilo jučer…
Mama je uvijek znala pitati: „Pa gdje taj čovjek opet skita, zar nikad nema mira?“, a nas troje, već dobro znajući njegovo odredište nedjeljom ujutro, s veseljem smo čekali …
